O G L A S I

PRETRAŽI OGLASE

Tražite posao

VIDEO

 

 

 

 

              

 

 

Jučer Noć vještica, danas „reality show“, a što sutra čeka našu djecu?

Korisnička ocjena: 4 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica neaktivna
 

Mladi povjesničar Mihael Sučić je ustrojio vlastiti blog pod nazivom Šegrtski zapisi.

Valpovštini.info ponudio je objavu svojih zapisa koje ćemo objavljivati povremeno, bez uredničkih intervencija, onako kako su zapisani u originalu, što ne znači da  bezuvjetno podržavamo iznesene stavove.

Jučer Noć vještica, danas „reality show“, a što sutra čeka našu djecu?

 

Autori Zlatko Miliša, Mirela Tolić i Nenad Vertovšek u knjizi Mediji i mladi: prevencija ovisnosti o medijskoj manipulaciji koja je izdana 2009. godine u Zagrebu od strane nakladnika Sveučilišna knjižara u devet poglavlja na 208 stranica progovaraju o utjecaju medija na mlade, ali i općenito na ljude. Prije nego što se detaljno uđe u prikaz knjige potrebno je spomenuti da se knjiga prema riječima dr. sc. Mile Nadrljanskog „odlikuje jasnim i prepoznatljivim autorskim stilom koji počiva na provjerenim i točnim činjenicama te na originalnoj i zanimljivoj znanstvenoj analizi“. U poglavlju Uvod (Miliša, Vertovšek 2009: 9-13) koji su sastavili Miliša i Vertovšek možemo uočiti jasne smjernice po kojima su autori pisali o problemima koji proizlaze iz odnosa medija i mladih krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća. U prvom redu napominju da su mediji zapravo pod velikim utjecajem interesnih grupa koje su na određene načine vlasnici istih. Toga su itekako svjesne spomenute grupe pa na zanimljive načine šire svoje ideje, neovisno o tome jesu li političke, gospodarske ili ideološke. Zanimljivo je da se autori Uvoda ograđuju i od same pomisli da žele kritizirati medije nego žele samo prikazati sve moguće pozitivne, a naročito negativne utjecaje na mlade, kao i druge pripadnike zajednice. Svakako je zanimljiva činjenica vezana uz rezoluciju Ujedinjenih naroda o pravima djece u članku 17., a koji možemo proširiti i na mlade. Unatoč tome što se u njoj naglašava pravo djece na informiranje i sadržaje u medijima još se više naglašava da se trebaju čuvati od sadržaja koji mogu utjecati na njihov duhovni razvoj, a što je nadasve teško raščlaniti iako zvuči izuzetno lagano. Iz toga razloga, prema autorima bližnji i odrasli ih trebaju usmjeravati i pridavati im pažnju na sadržaje koji im mogu koristiti. Možemo uočiti da na osnovi navedenih smjernica za odrasle i potreba interesnih skupina dolazi do sukoba koji se „lomi preko leđa“ mladih i medija. Također ne smijemo upasti u zamku pa opisivati mlade i medije kao „nevinašca“ i da su oni samo „poligon“ buduće borbe 21. stoljeća. Mladi svojim trudom i odabirom bitnih od nebitnih sadržaja i misli koje dobivaju od odraslih itekako mogu utjecati na svoj odnos prema medijima. Mediji, odnosno novinari koji su i sami najčešće odrasli pripadnici ljudske zajednice imaju isto važnu ulogu da dijele bitan i nebitan sadržaj koji plasiraju preko tiskanih i svih drugih medija.

U poglavlju pod nazivom Mediji kao manipulatori (Miliša, Vertovšek 2009: 13-93) autori Miliša i Vertovšek progovaraju o velikom broju oblika manipulacija kojima se mediji mogu služiti prema djeci, mladima i odraslima, zapravo prema svim potencijalnim korisnicima istih. Za početak je važno navesti činjenicu koju iznose autori, a to je da mediji sve više pružaju zabavne nego informativne ili obrazovne sadržaje. Korisnicima medija to itekako godi, htjeli to priznati ili ne jer uz zabavne sadržaje ne moraju toliko razmišljati i lakše se opuštaju. U takvim se okolnostima, kako navode i autori, lakše širi indoktrinacija. Nažalost tada dolazi i do promicanja kulture dokoličarenja koja dodatno mlade i druge korisnike udaljava od želje za informativnim i obrazovnim sadržajima. Tome su trendu itekako doprinijeli i roditelji ili skrbnici, rođaci djece i mladih jer ih zbog lakše kontrole nad istima šalju pred „male ekrane“ ili postavljaju računala u dječje sobe pa mediji još lakše istiskuju ključne utjecaje obitelji i škole na razvoj. Dovoljno govori činjenica da mladi otprilike isto vrijeme ili čak i više provode uz različite vrste medija osim uz tiskovne nego u školama. Mladi nesvjesno postaju i sami korisnici krilatice s kojom se najčešće podsmjehuju starijim pripadnicima ljudske zajednice, a koja glasi „Tako je rečeno na radiju, televizoru“. Jedina je razlika što za mlade umjesto radio ili televizor vrijedi famozni internet. Mediji kroz manipuliranje formiraju nove potrebe mladih, a naročito preko promidžbenog programa, odnosno reklama. Spomenuti promidžbeni program je najčešće posljedica suradnje između vlasnika iza kojih stoje interesne skupine i vlasnika pojedinih industrija, uslužnih djelatnosti ili nečega trećega što žele reklamirati. Preko reklama, ali i zabavnih sadržaja poput „talk showova“ plasira se veliki broj informacija koje mladi ne mogu apsorbirati. Autori napominju da se naročito preko emisija ili još bolje rečeno „reality showova“ poput Big brothera, Farme ili Trenutka istine manipuliraju dajući doze avanture, slave i što je najvažnije novca bez rada. Nažalost se takvi „showovi“ najčešće emitiraju u takozvane popularne termine kao što je period između 20 i 22 sata. Uzimajući u obzir da su ljudi u tome razdoblje relativno umorni od manje ili više napornog dana postaju plodno tlo za širenje svakojakih ideja. Tako se recimo BB ili Farmom od nepoznatih ljudi pa čak možemo reći i prosječnih stvaraju popularni pojedinci našega društvo. Nažalost, svoju popularnost stječu dokoličarenjem i postaju instant zvijezde koje zbog mnogobrojnih svakodnevnih reklama o potonjima postaju uzori djeci i mladima. U takvim okolnostima mladi pa i svi drugi korisnici postaju muhe koje ulijeću „u podmetnuto ljepilo“ prema riječima Nedjeljka Fabrija. 

Autori progovaraju u istom poglavlju o frustracijama koje tište gotovo sve ljude, najvjerojatnije zapravo niti ne postoje ljudi koji nemaju barem neke frustracije. Nažalost, ljudi toga nisu svjesni ili ne žele priznati. Toga su itekako svjesni zaposlenici koji stvaraju reklame o proizvodima svakodnevne upotrebe pri čemu ciljaju na frustracije kojih se mladi i odrasli žele na bilo koji način riješiti i postati „cool“. Mediji u opisanim uvjetima sebe prikazuju kao liberalne i samim time kao nešto što je pozitivno i ako netko počne kritički progovarati o istima njega se stavlja „u ladice“ zaostalosti. Zanimljiv je primjer koji iznose autori razdoblje druge polovice 1960-ih godina, odnosno famozni studentski prosvjedi 1968. godine. Veliki je broj medija preko tolerancije širio nove ideje, vrijednosti podržavajući i prikazujući mlade kao buntovnike. Iza svih vrijednosti je stajala težnja da se mlade uvjeri nepotrebnost za autoritetima. Važno je spomenuti da u autoritete ne pripadaju samo roditelji, skrbnici i bližnji nego i svećenici pa i učitelji, nastavnici i sveučilišni profesori. Mediji koji su podržavali mlade buntovnike 1968. godine su zapravo raskrinkani s istim tim mladima preko parole koja se često mogla uočiti, a glasila je „Mi ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo“. Manipulatori preko medija, to jest interesne skupine tijekom druge polovice 20. stoljeća, a naročito tijekom prvih godina 21. stoljeća sve relativiziraju pa čak i život pri čemu se još više sputavaju autoriteti. Na takav način manipulatori preko medija postaju autoriteti mladih, a da oni toga nisu niti svjesni. Postavši prikriveni autoriteti nude zadovoljenje trenutačnih potreba kao što je seksualni odnos, rastrošnost i želja moram imati sve što poželim i sada. Takve se potrebe počinju predstavljati kao normalne umjesto poziva za ponosom, upornošću, dosljednošću i dostojanstvom koje samo nastaje radom, a ne dokoličarenjem koje donose mediji.

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Imamo 350 gostiju i nema članova online

PROGNOZA VREMENA

giweather joomla module

DRUŠTVENE MREŽE

FacebookMySpaceTwitterDiggDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksRedditNewsvineTechnoratiLinkedinRSS FeedPinterest
Pin It

Forthuber
Agencija za nekretnine
Brzi i pouzdani!
PCV i ALU stolarija, završni radovi u građevinarstvu