BELIŠĆE  Na pozornici dvorane Centra za kulturu Sigmund Romberg sinoć sam posjetio jednu od posljednjih proba VIS Talasi, pred njihov svečani koncert povodom 60. godišnjice djelovanja.

Snimio sam nekoliko fotografija u atmosferi velike dvorane, bez publike, probijajući se kroz bezbroj kablova, pojačala, mikrofona, stalaka i svega drugoga što čini uobičajen dekor pozornice na kojoj su Željko Mogoroš sa solo gitarom, Josip Miler s ritam gitarom, Zoran Podobnik s bas gitarom, Krunoslav Ižaković za bubnjevima, Stjepan Jambrović za udaraljkama i Zvonimir Iveković s mikrofonom.

Koncentrirano izvode dogovoren program i usavršavaju izvedbu, a kasnije su im se pridružile i gošće programa, Nora Pastulović i Emina Vujnovac, koje su se izvrsno prilagodile glazbenom izričaju šezdesetih godina prošlog stoljeća.

„Talasi“ su prvi vokalno – instrumentalni sastav električnih gitara na području Valpovštine. Osnivač i voditelj sastava je bio Željko Mogoroš koji je pred kraj 1963. godine okupio i druge članove te ih naučio svirati. Kao osnivač, predložio je vokalnom instrumentalnom sastavu i ime – „Talasi“. Električne gitare, magnete i pojačala izradili su sami. Melodije je “skidao” s Radio Luxembourga i Radio Zagreba i pisao aranžmane za birani repertoar.

-Prve probe održavali smo u kuhinji obiteljske kuće u Valpovu, u Naradskom sokaku, prisjeća se Željko Mogoroš, a sjećanja na te dane puna su anegdota.

-U to vrijeme nitko nije imao električnu gitaru i vidio sam ih samo na slikama u novinama. Znao sam na kojem principu funkcioniraju, pa sam krenuo u vlastitu konstrukciju. Prve dvije gitare sam napravio od slavonske hrastovine koju sam dobio od majstora stolara Bračevca . Kad sam ga pitao pošto će mi prodati suhe hrastove daske koje je skidao s tavana, zanimalo ga je za što mi trebaju, a kad je čuo da ćemo od njih napraviti električne gitare – cijena je bila iznenađujuća: Svirat ćete mi na pogrebu, zahtijevao je uporno, iako sam mu objašnjavao da ritmovi koje sviramo nisu za te prigode.

U to sam vrijeme imao 16 godina, a od trinaeste sam već svirao u zabavnom orkestru Narodnog sveučilišta u Valpovu, solo gitaru. Zanimljivo je i kako sam došao do dijelova za pojačala. Na prevaru. Uvjerio sam oca da radio aparat, kojeg smo imali u domaćinstvu, treba popravak pa sam iz njega povadio sve iskoristive dijelove a ocu pojasnio da se radio ne može popraviti.

Dijelove za drugo pojačalo sam kupio od majstora Šargača koji se bavio popravkom radio aparata, a budući da nisam imao novaca, založio sam svoj ručni sat kojeg sam dobio od brata na poklon za krizmu. Kasnije, kad sam počeo zarađivati, sat sam otkupio i još ga imam u kolekciji, prisjeća se Željko.

-U prvoj postavi uz mene na solo gitari, bas gitaru je svirao Albin Vicić, ritam gitaru Stjepan Adžić, a bubnjeve Željko Kovačević, koji je i pjevao kao glavni vokal. Prvi nastup samo imali u Valpovu, u Crvenom križu, a  potom i 16. listopada 1964. godine na priredbi “Mikrofon je vaš” Amaterskog kazališta u Belišću.

Tih šezdesetih godina bili smo glazbena senzacija i ondašnji časopis „Ritam“ nas je u jednoj od anketa svrstao među najbolje vokalno instrumentalne sastave u tadašnjoj Jugoslaviji. Zauzeli smo osmu poziciju u vrijeme kad su osječki Dinamiti bili na prvom mjestu.

Dvije godine smo svirali u okviru Amaterskog kazališta u Belišću, a potom nas je u svoje okrilje preuzeo tadašnji kombinat “Đuro Salaj” iz Valpova.

Kupili su nam izvrsne instrumente i pojačala, a u sklopu njihove omladinske organizacije nastupali smo u bližoj i daljoj okolici, u Slatini, Virovitici, ali i u tadašnjoj Čehoslovačkoj, gdje smo dvije godine zaredom, na turnejama, održali dvadesetak koncerata i bili glazbena senzacija, izazivali delirij kod tamošnje publike. Nije ni čudo, jer smo bili jedini sastav „sa zapada“ kojem je bilo dozvoljen nastup iza željezne zavjese.

U to smo vrijeme održali stotinjak koncerata, a budući da smo svi imali karijere izvan glazbe i sviranjem smo se bavili amaterski, nismo napredovali. Značajna su prekretnica bili pozivi za služenje „vojnog roka“. Prvi je otišao Albin Vicić – Bina kojeg je 1966. godine na mjestu bas gitarista zamijenio Zdravko Sudar.

Naša uspješna karijera prestala je 1969. godine kad sam poziv za vojsku dobio i ja, prisjeća s Željko. Kasnije smo se razišli, svatko svojim stazama.

-Rad smo obnovili 2004. godine, kada je Krunoslav Ižaković za bubnjevima zamijenio Željka Kovačevića Purcu, a kao vokalni solist počeo s nama nastupati Zvonimir Iveković. S nastupima smo nastavili 2014. godine, i eto nas pred obilježavanjem 60 godina djelovanja. Pozivamo vas da nam se pridružite u četvrtak uvečer. Možemo vam jamčiti dobru zabavu u ritmovima onoga vremena, uz nove, mlade snage u vokalnim izvedbama, a pripremamo i neka plesna iznenađenja, poručio je Mogoroš.