Želja svakog roditelja jest da mu dijete bude sretno, voljeno i zaštićeno. No, u nastojanju da ga poštede razočaranja i frustracija, neki roditelji nesvjesno postaju previše popustljivi.

Permisivno roditeljstvo jedan je od odgojnih stilova koje je definirala američka razvojna psihologinja Diana Baumrind u svojim istraživanjima roditeljskog ponašanja. Obilježavaju ga visoka razina topline i prihvaćanja djeteta, ali i malo očekivanja i zahtjeva te nedovoljno dosljedno postavljanje granica. Iako često proizlazi iz dobre namjere i želje da dijete bude sretno, nedostatak jasnih pravila može otežati razvoj njegove samostalnosti, odgovornosti i sposobnosti upravljanja emocijama.

Djeci su potrebni ljubav, sigurnost, razumijevanje i podrška, ali i jasna pravila, predvidljive rutine te granice primjerene njihovoj dobi. Problem nastaje kada roditelj dječje želje počne tretirati kao potrebe pa, u nastojanju da dijete uvijek bude zadovoljno, odustaje od svoje uloge osobe koja pruža vodstvo i sigurnost.

Kako prepoznati pretjeranu popustljivost?

Permisivni odgojni stil može se prepoznati kroz nekoliko tipičnih obrazaca:

• Izbjegavanje sukoba: roditelj popušta čim dijete počne vikati, negodovati ili se ljutiti.
• Nedosljednost: pravila se postavljaju, ali se napuštaju čim dijete izrazi nezadovoljstvo.
• Prevelika sloboda odlučivanja: dijete samostalno odlučuje o spavanju, prehrani i vremenu pred ekranima, iako još nije spremno za takvu razinu odgovornosti.
• Popuštanje nakon nepoželjnog ponašanja: roditelj udovoljava zahtjevu ili kupuje igračku kako bi što prije zaustavio izljev bijesa.
• Izostanak obveza: od djeteta se ne očekuje pospremanje igračaka ni sudjelovanje u obiteljskim obvezama primjerenima njegovoj dobi.

Pojedinačna situacija ne znači da je roditelj previše popustljiv. Važno je koliko se često takvi obrasci ponavljaju i kako utječu na obiteljske odnose.

Pretjerana popustljivost je često povezana s roditeljskim umorom, osjećajem krivnje ili strahom od narušavanja odnosa s djetetom. Neki roditelji žele svojoj djeci pružiti drukčije djetinjstvo od onoga koje su sami imali, dok drugi vjeruju da će postavljanjem granica izazvati udaljavanje ili narušiti bliskost s djetetom.

Što se događa kada dijete odrasta bez jasnih granica?

Sposobnost čekanja, upravljanja impulsima i prihvaćanja razočaranja razvija se postupno, kroz iskustvo i podršku odraslih. Kada roditelji često uklanjaju prepreke i odustaju od postavljenih granica čim dijete negoduje, ono može imati manje prilika za razvoj tih vještina.

To se može očitovati kroz nekoliko poteškoća:

• Teže podnošenje frustracije: dijete može burnije reagirati kada ne dobije ono što želi ili kada mora pričekati na nešto.
• Poteškoće sa samokontrolom: nedostatak jasnih pravila i rutina može otežati razvoj radnih navika i upravljanje vlastitim ponašanjem.
• Nesigurnost zbog nedostatka vodstva: previše slobode bez primjerenog usmjeravanja kod neke djece može pridonijeti osjećaju nesigurnosti.
• Poteškoće u odnosima s drugima: dijete može teže prihvaćati kompromise, dijeliti s drugima i poštovati tuđe granice.

Kako postaviti granice bez pretjerane strogoće?

Postavljanje granica ne znači biti strog pod svaku cijenu niti zahtijevati bezuvjetnu poslušnost. Cilj je razvijati roditeljski autoritet koji se temelji na povjerenju, pravednosti i odgovornosti.

Roditeljima u tome mogu pomoći sljedeći koraci:

• Odredite nekoliko važnih pravila. Započnite s osnovama, poput vremena odlaska na spavanje, korištenja ekrana i obveza primjerenih djetetovoj dobi.
• Budite dosljedni, ali fleksibilni kada je potrebno. Nemojte napuštati pravila samo zato što dijete negoduje, ali ostavite prostor za razumne iznimke i dogovor.
• Ponudite izbor unutar granica. Umjesto pitanja „Hoćemo li ići spavati?”, recite: „Vrijeme je za spavanje. Želiš li prvo oprati zube ili obući pidžamu?” Dijete tako razvija samostalnost, dok roditelj zadržava odgovornost za postavljenu obvezu.
• Dopustite djetetu da uči iz iskustva. Kada je sigurno, omogućite mu da samostalno pokuša riješiti problem, pogriješi i pokuša ponovno. Čekanje, dosada i manji neuspjesi mogu biti prilike za razvoj strpljenja i samostalnosti.

Zdrav roditeljski autoritet ne temelji se na strahu i strogoći, nego na povjerenju, pravednosti, dosljednosti i međusobnom poštovanju. Postavljanjem granica roditelji ne ograničavaju djetetov razvoj, nego ga usmjeravaju i pripremaju za život. Tako djeca postupno uče preuzimati odgovornost za svoje postupke, poštovati druge, nositi se s frustracijama i donositi promišljene odluke. Upravo su to temelji na kojima izrastaju emocionalno stabilne, samostalne i odgovorne odrasle osobe sposobne graditi zdrave odnose i aktivno sudjelovati u društvu.