O G L A S I

PRETRAŽI OGLASE

Tražite posao

VIDEO

 

 

 

 

NATJEČAJ ZA NAJLJEPŠE STIHOVE: Slikajte riječima…

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

U povodu Svjetskog dana poezije, 21. ožujka, u nastojanju promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije, Udruga za kreativni razvoj i informiranje Valpovština info pokreće Natječaj za izbor najljepših stihova.

Čovjek ne mora biti vrhunski kuhar da bi uživao u pripremanju nekog jela, a isto tako ne mora biti pjesnički genij da bi uživao u pisanju poezije. Ako upotrijebite elemente kao što su želja za pisanjem, mašta, trud, upornost i skriveni pjesnički talent koji se možda krije u vama, mogli biste se ugodno iznenaditi ljepotom slika koje ćete naslikati riječima.

Natječaj se realizira uz suradnju partnera i sponzora putem Prvog informativnog portala Valpovština.info.

Pozivamo naše čitatelje na slanje svojih stihova, nakon čega ćemo ih objavili i dati na prosudbu čitateljskoj publici. Dakako, radovi će biti objavljeni anonimno, a ime autora otkrit ćemo nakon glasovanja publike.

Po jedan rad, svaki autor dostavlja elektronskom poštom na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Uz naziv rada, potrebno je navesti ime i prezime autora, broj telefona ili mobitela, te naznaku u koju kategoriju spada autor.

 A – djeca (do 14 godina)   B – mladež (14 - do 19 godina) ili C – od 19 godina i više.

Izbor najljepših stihova ovisi o broju prikupljenih glasova čitatelja. Svakoga dana, svaki čitatelj Prvog informativnog portala Valpovština.info, ima pravo svoj glas dati jednom uratku. Sljedećeg dana, može svoj glas podariti istim ili nekim drugim stihovima.

Stihove smo počeli prikupljati 21. veljače raspisivanjem natječaja, koji je otvoren do 7. ožujka. Od 8. ožujka započinje glasovanje i traje do 21. ožujka Svjetskog dana poezije, a potom ćemo proglasiti pobjednika Natječaja i podijeliti nagrade.

U provođenje natječaja uključili su se, kao partneri, Centar za kulturu Sigmund Romberg, Gradska knjižnica i čitaonica Belišće, Gradska knjižnica i čitaonica Valpovo, Osnovna škola Matije Petra Katančića Valpovo, Glazbeni odjeli pri Osnovnoj školi Matije Petra Katančića te Udruga za kulturu i umjetnost ZUM iz Belišća. 

Plasman sudionika Natječaja za najljepše stihove Slikajte riječima

KATEGORJA  A - djeca

  1. Michael Kovačić
  2. Vasilije Vitić
  3. Karlo Ružman

KATEGORIJA B -mladi

  1. David Brusović
  2. Ana Žagar
  3. Karla Kučinac

KATEGORIJA C - odrasli

 Lidija Sopjanac

  1. Larisa Janičev Stojanović
  2. Danica Lebinac

Najljepši su stihovi Lidije Sopjanac koja je osvojila 1734 glasa, a priznanje i darove organizatora i pokrovitelja uručio joj je gradonačelnik Grada Belišća, dr. Dinko Burić.

 

 

 

Slikajte riječima   

 

 

Kategorija A

djeca (do 14 godina)

 

 Vasilije Vitić:

Zašto uopšte most postoji

 

Zašto uopšte most postoji,

da lјubavi sve izbroji?

 

Il' da zbliži ta dva druga,

kad ih snađe neka tuga?

 

Za svetove te daleke,

da naprave staze preke?

 

Ribar ribu da upeca,

da u školu idu deca?

 

Il' da možda krasi reke,

da zadivi bate, seke?

 

Il' na reci samo stoji,

dve obale da prespoji?

 

Da se čuju žagor, graja,

 krasi slike zavičaja?

 

Možda, krilo jeste Zmaja,

što nas vodi put beskraja?

 

Pitanjima nema kraja,

znam da lјude samo spaja.

 

 Michael Kovačić:

Vatra

 

Vatra je svagda,

u toplini našega srca,

u toplini nečije nade i čežnje.

 

Vatru netko gleda

kao dobro biće,

a ostali kao prijetnju.

 

Vatra tako sama luta svuda,

I trga sve do peluda.

 

Netko je gasi iz mržnje,

A ostali je pale iz samoće.

 

 Lucijan Vranković:

Želja

Čovjek ima želju. Njegova želja postaje sve veća svaki dan. Ona vlada nad njim. Jesenje noći: tamne, tmurne, hladne. Isto tako se i on osjeća. On ide iz dana u dan. Živi isti život. Ustani, posao, kući, slobodno vrijeme, spavaj. On želi, želi biti slobodan. Osjeća se tužno. Misli da mu je život besmislen. Jednom se on probudi kao slobodan čovjek i poželi da nikada nije zaželio to. 

 

 Rea Perak:

Moj grad

 

Moj grad je lijep, šumom odjeven,

kroz njega teče  rijeka, tiha i zelena.

Dvorac stari što ponosno stoji,

još iz davnih, prošlih vremena.

 

Drag mi je taj grad,

kao majčino toplo krilo,

pun trave, šuma, granja,

a nad njim se modro nebo svilo.

 

Tu provodim u veselju

svoje dane najmilije.

Tu me svaka ptica pozna

i s grana mi se smije.

 

Hej, grade moj,

u sunčanom, zlatnom sjaju,

ostani mi uvijek takav,

moj mili zavičaju! 

 

 Karlo Ružman:

HRVATSKA KAKVU ŽELIMO

 

Želim da nam zdravlje bude bolje

i da ljudi budu dobre volje.

Kvaliteta života će nam dobra biti

Radost i dobrotu ćemo u ljude sijati

Aute koristit nećemo,

Zrakom letjet ćemo

Tehnologija će biti napredna,

a politika pravedna.

Energiju sunca svi će korisiti,

 kreativno svi će misliti.

U Hrvatsku će svi htjeti

jer žele razne znamenitosti vidjeti.

Tehnologija se promijeniti hoće,

Roboti će nam brati voće.

Samoću nećemo osjećati,

Društvo će nam volju ojačati.

Više ćemo hodati,

Howerboarde ćemo spremiti.

Za novac nećemo mariti

Hrvatsku ćemo svi voljeti.

 

Leon Blažević: 

Hrvatska mojih snova

 

Kakva bi mogla biti Hrvatska,

 za jako puno godina,

slušajte me pozorno

jer sad ću vam reći ja.

Ta zemlja ima nove škole,

U toj zemlji djeca i njih vole.

Tamo su i fakulteti,

mudre misli svima na pameti.

Htio bih i ravne ceste

I na njima automobile koje još ne vidjeste.

Ljudi koju ovu zemlju vole,

i u njoj zrak od kojeg ne obole.

Dobro bi došla i besplatna komunikacija

Za dobivanje novih informacija

I povezivanje svih nacija…

Roditelji bi veće plaće,

A djeca iz škole doći bez zadaće.

Ovakva bi mogla biti moja domovina…

Tako ju zamišljam u svojim snovima. 

 

Suzana Lovošević: 

Zima
 
Snijeg, iščijana vuna pada.
On je igra, sreća, ljubav...
On je dječja radost...
Bijela, meka radost nas 
hladi,
sreća i ljubav moje obitelji
i mog malog doma nas
grije.
 
 Tea Karapetrić:
 
Bijela zima
 
Sve se bijeli, sve se ledi.
Bijela pjena prekrila je moje malo selo.
Djeca prave snjegovića,
grudaju se,
vrište,
zabavljaju,
dok ja pijem čaj i crtam
po prozorima srca...

 

 

 

Kategorija B

mladež (14 - do 19 godina)

David Brusović: 

Ona

 

Noć, tišina, ja i ona

Sjedosmo povrh mjeseca ja i ona

Mjesec, svjetlina, ja i ona
Tišina govori sve,bez riječi

Duše nam obuzela tišina
Kao mjesec što obuzima noć

Ruke kao vezane,
Ne idu sa njezina tijela

Ona, njene oči smeđe 
 duša bijela, to je ona

Noć, tišina, ja i ona
Sjedosmo povrh mjeseca ja i ona. 

 

Karla Kučinac: 

HRVATSKA KAKVU ŽELIM

 

Svakoga dana gledamo nešto ružno,

kako ljudi iseljavaju u potrazi za srećom,

nije li to tužno?

Ovdje nije lako živjeti,

a vladajući bi to trebali promijeniti.

U našim školama nema pravoga učenja,

već samo štrebanja i mučenja.

U knjigama se nalaze tekstovi i slike

Koji zapravo nemaju poruke

Učimo i „punimo“ glave nepotrebnim podatcima

Hoće li to koristiti našim životima?!

Naši vladajući voze blindirane automobile

I na raskošnim se zabavama pojavljuju,

a trebali bi radna mjesta stvarati.

Da, trebamo promjene,

Već i ptice na grani znaju!

Svi se jadaju i žale,

ali se tako ništa promijeniti neće!

Sami moramo promjenu pokrenuti. 

 

Luka Piškorjanac: 

Zvijezde-simboli neograničene slobode

 

Kao vječni sjaj

spavaju negdje u tami

i zrače sjajnom ljepotom,

bešumnošću i treperenjem.

Pale se i gase

poput žaruljica

u tom nebeskom crnilu

koje mjesec obasjava.

Označuju počinak

i bezbroj života

koji se rađaju i umiru.

Ispunjavaju želje

koje se, ponekad, pretvore u javu.

 

Slobodne i nježne

putuju nebom, promatraju i traže cilj,

traže ono „ nešto “ samo njima znano.

Potiho nastanjuju nebeski svod

ili je to, ipak, samo naše priviđenje

koje skriva noć.

Sunce ih briše,

a mjesec pojačava.

Te blistave iskrice

pomažu  Čovjeku živjeti,

kao vodilje na putu beskraja,

kao simboli neograničene slobode. 

 

Ana Žagar: 

VJERUJ Mi

Vjeruj mi ljubavi,
noćima potrošenim mislima
Još uvijek smognem snage
Da se sjetim, neprospavanih noći

kada čekala sam tvoj dolazak,

tvoje poljupce i tvoje dodire..
I još uvijek isti osjeti
Naizmjenične tuge,

radosti i smijeha, bdiju nadamnom.
Ponekad kao u začaranoj šumi
Čujem šumove, korake,

vjetar što vjetri kao leptir kada leti.
Sve dane koje proživjela sam s tobom,

dio su prošlosti koja me svakim danom jača,

čini me svojom ali i nezaboravnom tvojom.
Možda ipak ne tvojom..
Želja je jača, al oštrica tvoga mača
Preduboko je zagrizla
I dotakla već raspucanu utrobu
Tvog nekadašnjeg jahaća.
Godine su iza nas, vratit se neće
Još ponekad uz malo sreće
Smognem snage da te dišem, da te plešem,

da te volim do neizmjerne boli,
I još uvijek isti osjeti
Da sve još što je bilo boli.
Vjeruj mi ljubavi, još uvijek noćima
Potrošenim mislima
Smognem snage da se sjetim
A još sve boli
Kao da nikada neće proći.

 

 

Kategorija C

 od 19 godina i više

 

Mateo Erić: 

Grad

Ulica, tmurna je i pusta

gdje su nekad bili ljudi

sad je magla gusta

otišli iz doma

sa koferima svojim

otišli za srećom

i za poslom boljim

da li će se vratiti

zapitati se neću

samo mahnut rukom

i zaželjeti im sreću

ja ću ostat ovdje

i boljemu se nadati

jer Valpovo svoj grad

uvijek ću ja voljeti

 

Branka Cvetković: 

Bol

 

 

Psssstt...

Psssstt...

Tišina...

 

Noćas je ranjen stih

Pokidana misao

Bačena

Tu leži

Noćas se riječi

Razapete

Obješene u zraku

Dodiruju

I

Boluju..

Ma nije to ništa

To noćas

Samo zajedno bdiju

Ljubav

I

Samoća

 

 Jasmina Ujhazi:

Misliš da si je vidio golu?

 

Misliš da si je vidio golu

jer je pokazala grudi,

jer spava kraj tebe naga

i gledaš je dok se budi?

 

Misliš da si je vidio golu

gledajući njezino tijelo,

skrivene uvale i brdašca

i mekano bedro joj bijelo?

 

A znaš li, prijatelju, o čemu sanja?

Usnuti zašto ne može?

Što je izbaci toliko iz takta

da iskočit' bi htjela iz kože?

 

Znaš li plače li kada je sama

i za čime suze lije?

Znaš li mračnu i crnu tajnu

što duboko u sebi krije?

 

Znaš li čega se panično boji

i strahuje li biti sama?

Je li joj duša svjetionik

il' njome gospodari tama?

 

Znaš li što je učini sretnom

i osmijehom oslika lice?

Umije li raskriliti maštu

pa letjeti poput ptice?

 

Koje je njeno najdraže cvijeće?

Znaš li što rado pije?

Je li joj lice tek vješta maska

što osmijehom tugu krije?

 

Znaš li što znači kada je glasna,

a zbog čega zašuti?

Koje je stvari do neba vesele,

a zbog čega se ljuti?

 

Jesi li u stanju prepoznati

u njenom skrivenom pogledu

nijansu raspoloženja,

očaj, poraz i pobjedu?

 

Osjećaš li bez sumnje, naprosto,

po načinu na koji diše,

je li sretna uz tebe,

ili te ne voli više?

 

Nisi je nikada vidio golu,

jer golotinju svoju krije.

Samo ti je pokazala tijelo,

dušu nikada nije.

 

Ivan Gačina: 

Izgubljeni raj

 

Orguljama mora kormilare rime

dok pauci pletu omrežje sudbine

i vjetrovi zrakom šire tvoje ime

da se vedrom pjesmom otužje raspline.

 

Izgubljene tajne mistične intime

skrivaju kraj mora oštre klisurine,

a kad note vjetra valovi zaprime

zadivljena duša puna je topline.

 

Zlatovidne niti razbacuje sunce

da blistaju staze što u osvit vode

kroz sjećanja davna koja more spaja.

 

Kada um nadvisi vremenske vrhunce

izgubljenu dušu Levijatan bode

dok na sinjem moru tražim vrata raja.

 

 

Goran Vitić: 

Zenice oka ljubim

 

Zenice kristalne oka lјubim

žarosjajne te dve iskre moje,

jer ni jedne ni su kao tvoje

zenice lјubim zato što postoje.

 

Kad u njima zaiskri ta iskra

ta je iskra deo iskre moje,

u njima se stapamo u jedno

ne delimo više se na dvoje.

 

Zavodničke što mi pesme poje

što čežnjive uvek noću sjaje,

praskozorjem što me noću spoje

pa se molim da još večno traje.

 

Moje tuge što najbolјe shvate

što mi osmeh na to lice vrate,

u vremenu što mi vreme krate

što me verne sad kroz život prate.

 

Kad u njima zaiskri ta iskra

ta je iskra deo duše moje,

u njima se stapamo u jedno

Ne delimo više se na dvoje.

 

 Radmila Milojević:

Čudno seme

 

Razmičem prošlost – vrata dana i noći.

U izobilju majskoga cvatja

miris se ruža širi.

Samo mi mašu cvetne grane.

S tamnog neba žmirkanje zvezda.

Prolećno žubori reka.

Nestaše dani naši

među vrbama i jovama.

S bolnim sećanjem tuga šeta.

Šumori trska – cvastima lepeza.

Ljubav je u srcu čudno seme?

Sama otvara zlatna vrata raja,

večito iskri u nama.

Prolaze dani, zime i leta, daljine dele.

Nikako stari dani – vrate se.

Previše je praznih dana.

A boli, boli do bola.

U ovim danima maja

cvetni se miris širi.

Žubori reka – šumori trska,

maše častima lepeza.

Ljubav je u srcu čudno seme?

Korakom lakim osvaja čoveka.

Daje životu svoj ton i boju,

večito iskri u nama.

Seli se iz priče – u priču.

To je njen govor.

Nikada kraja ljubavnoj reci.

 

Vesna Andrejić Mišković: 

U moru začeta 

Začeta sam
jedne sulude noći,
dok je moj otac
kod rta Dobre Nade
izranjao Jakobove Kapice.
U trenutku 
dok se poljupcima smijao
maminom strahu od dubine,
i dok joj je škakljao tabane 
a more od smijeha 
umiralo na njenim 
dlanovima.

Rodih se 
nakon pola stoljeća ,
s previše ljubavi 
prema čovječanstvu
(Pripisujem to utjecaju Jakobovih Kapica),
s urođenim strahom 
od dubine ,
i s ljubavlju u srcu .

Rodih se tek
u zlatnim godinama
jer sirene mi progutaše mladost,
izbaciše  na pusti otok.
I počeh život sa zakašnjenjem 
jer je mojih pola stoljeća 
ostalo na križanju svjetova.
I još uvijek leluja
na hridi ,
na kojoj se skupljaju sirene.

 

 Nela Heralić:

Dno je dublje nego što misliš

 

 

Ne idi kuda te

srce ne nosi

makar ti puhali

pod krila.

 

Ne junači se makar te nosila vila

povrh gora samotnih

kad tresneš o daske

pogrešnog kazališta.

 

Oni što su sličili na vile

pustoše srcima

jer nisi ptica iz

njihova cirkusa.

 

Ne idi kuda

te srce ne

nosi.

 

Govorim ti

jer znam.

 

 Larisa Janičev Stojanović:

Nedosanjana

Sanjala sam noćas
sebe poput tebe
tebe poput mene
nas poput nje…
Sanjala sam noćas 
nju poput nas!
Baršunastih prstića i 
umiljatog glasa.
Malenu, meku,
nestvarnu…
A opet, ona je tu
osjećam je svakim 
drhtajem isplakane duše.
Stvorena za nas.
I dok me jutro 
miluje sunčevim sjajem
i dok mi Mjesec 
pjeva najljepšu uspavanku
i u okovu gorkih noći
i još mučnijih dana
koji me stišću, pate, muče…
Ja i dalje sanjam!
Sebe poput tebe
tebe poput mene
nas poput nje…
Nju poput nas.

 

 Srećko Aleksić:

 Nova  zemlja sna....

 

Rasuto polje cvetovima mirisa

U kapima kiše sunce se budi

Sve tiše osećam korak ljudi

Na mansardi usnule plave ptice.

 

Požuda strasti u ljubavnom bolu

Izgubljen pozdrav na plavetnom molu

Igrom sudbine postadosmo figura strasti.

Sve nastaje i radja se iz nove ljubavi

Uzmi i posadi zelenu maslinu radosti

Na grudi njene meke i svilenih niti

Razuzdani vapaj želi se samo skriti.

 

U kapima rasute smaragdne kiše

Sve tiše osluškujem ritam drveta

Ljubav želi da stvori lepši svet

Satkan od boja udaljenog svemira

 

Samo božanstveni trenutak blista

Na listu zelenom modrog lista

Zvucima pesme nastaje leptirov let.

Razuzdani vapaj želi se iz grudi otrgnuti.

 

Svet nestaje u mraku ishitrene sudbine

Ono što gubim u vremenu ponovo niče

Iskrom biserne strune smo suviše bliski

Rasuto polje nove ljubavi zemlje i sna!

 

 Lidija Sopjanac:

Milost za uludo bačene suze

 

 

Umit' ću lice obnaženo tvojim cjelovima,

skinuti trag ukradenih zagrljaja

i ogoljele duše stati pred Njega

dok snage u meni ima.

 

Milost ću iskati za sve uludo bačene suze.

Njima sam mogla zemlju napojiti,

uzgojiti cvijet sjemenom zaludne ljubavi,

cijelome svijetu tugu naočigled skriti.

 

Presušile su spoznajom jala

u ovo beskonačno surovo jutro,

kada odbacih tebe ludo mala,

tek ljušturu kićenih manira.

 

Odbacih i sebe u tebi,

ostavih ti samo mučnu prazninu

da popuniš ju vinom i zagrljajima jeftinih žena

koje podaše dušu vragu za bačenu koščicu ljubavi koje u tebi nema.

 

 Zorislav Vidaković:

Tko zna zašto

 

Tko zna zašto,
tko zna kada, 
možda jednom
il' nikada
neću prijeći ovaj prag
meni važan
meni drag?

A tako sam jako htio,
zamislio,
poželio,
poći nekim drugim putem,
naći neku drugu stazu
u smrknuće,
na zalazu.
Kad se ptice na san spreme,
kada dođe novo vrijeme
za sanjare,
neimare,
za pjesnike
i vjesnike nove riječi.
Kad polete noćne ptice,
netopiri
i krijesnice.
Kad utihnu razgovori,
potok kada zamrmori
pjesmu meni ispjevanu,
tako pitku,
tako znanu,
a prvi put iščitanu.
Kad ožive noćne sjene,
zapretane,
izgubljene
u gustome teškom mraku,
na ulici,
na sokaku,
na proplanku,
u gustišu.
Ispratiti noćnu kišu
što kapima pjesmu pjeva,
pere staze,
vrt polijeva.
Oploviti oceane,
tusta mora,
moreuze.
Isplakati gorke suze
godinama nakupljene
zbog usuda
il' zbog žene
preplanule
i putene,
u ljubavi izgubljene.
Poletjeti nebom plavim
na krilima,
oblacima,
na rukama dobre vile,
na rukama mojih muza.
Napustit' dolinu suza
otići u nepovrat,
napraviti sunovrat.
Naći neke nove staze,
prepoznati putokaze,
prepoznati dobre vile
u tustome ovom mraku,
u sivilu
i kročiti čvrsto nogom
u taj novi,
bolji svijet.
Vrtit se k'o suncokret
prema svjetlu,
prema danu,
pjevat pjesmu nepjevanu
baš za mene izabranu!

Tko zna zašto,
tko zna kada,
možda jednom
il' nikada
neću prijeći ovaj prag,
meni važan,
meni drag?

 

Mirta Abramović: 

Prevareni

 

Okupane pljuskom

Ciklame gube mirise.

Zbunjeni leptiri

Zamjeniše latice trnjem

I

Nabodenih krila

Ugibaju prevareni

Dok slini

Kolovoz

U krošnji

Crnog bora

I maestral

Prebire valove.

 

Magdalena Teufel:

Slavonijo moja

 

EH KAKO NAM NEKAD LIJEPO BIJEŠE

EH KAKO SMO SAMO UŽIVALI

RUŠILI SMO STOŽERE OD SJENA

U BANGETA ŽMIRE SE IGRALI.

NIJE BILO PIŠTOLJA BARBIKA

SVI SMO MI TAD JAKO SRETNI BILI

NOVU IGRU SAMI SMO SMISLILI.

 

PO ČIČKU SE ŽMIRE SVI IGRALI

KAD NAS BODE NISMO OSJEĆALI.

GAZALI SMO PO TRAVI, I BLATU,

TRČALI SMO BOSI PO STRNJAKU

HVATALI SMO ŽABE, PREPELICE,

UŽIVALI BLAGODAT CRNICE.

NISMO ZNALI ZA RIFLE, PATIKE,

NOGE SU NAM BILE BOSE LIPE.

POPUCALE OD VJETRA I BLATA

TO SU ZA NAS BILA DOBA ZLATNA.

 

UŽIVALI SIROTINJA BILI

SITNICI SE SVAKOJ VESELILI.

BILO LJETO JESEN ILI ZIMA

ZA NAS UVIJEK NOVA IGRA IMA.

U PROLJEĆE VISIBABE BRALI

U KREKETU ŽABA UŽIVALI.

POVJETARAC MILOVO NAM LICE,

PJEVALE NAM RAZNI VRSTA PTICE.

U LJETO SMO UVJEK UŽIVALI,

MI ZA MORE FERJE NISMO ZNALI.

BAŠ NAS ZA TO NIJE BILA BRIGA,

BILA NAM JE DRAŽA NAŠA IGRA..

 

KUPALI SE NA SAVI KANALU,

I KAD KIŠA NAPUNI NAM BARU.

U MULJU SMO ČIKOVE HVATALI

NA SAVI SE KUPALI NOŠKALI.

A U JESEN KRALI ZRELO VOĆE

NIKO NIJE PITO SUTRA ŠTO ĆE.

NESTAŠLUKE NOVE IZMIŠLJALI

LUBENICE PO NJIVAMA KRALI.

ZIMA DOĐE A MI SIROTINJA

NIKO PRAVI SAONA NIT OPREME IMA.

NAJLON VREĆE SA SLAMOM PUNILI

PUNO PUTA I LED SMO PROBILI

SMRZNEMO SE KAD SE NAKVASIMO

AL OPET NAM SVIMA DOBRO BILO.

STOŽER SLAMA KURUZNE BANGETE

NA SRETNO ME DJETINJSTVO POSJETE.

BOGU HVALA ZA SVA TA VREMENA

IGRU SREĆU KOJE DANAS NEMA.

HVALA BOGU ŠTO SAM DIO TOGA,

SLAVONSKOGA DOBA BOGATOGA.

SIROMAŠNI U DUŠI BOGATI

U PRIRODI ZNALI UŽIVATI

NAŠA SELA VRVILA OD DJECE,

TO SE NIKAD PONOVITI NEĆE.

 

SLAVONIJO ŠTO TI UČINIŠE

NEMA DJECE ZADOVOLJSTVA VIŠE.

VRATITE SE SVOJOJ RODNOJ GRUDI.

MLADI VRJEDNI I SPOSOBNI LJUDI.

NEK OŽIVE NAŠA LJEPA SELA

CVELFERIJA DA BUDE VESELA.

NEKA BUDE KO NEKAD BOGATA

SLAVONIJA MOJA DIČNA ZLATNA.

 

Katica Pavkić Špiranec:

MAJCI HRVATSKOJ

 

Zemljo moja lijepa

Domovino jedina

Raširi ruke

U zagrljaj stegni

Svu djecu svoju

Onu

Što se rasuše svijetom

I onu

Što na ognjištu tvome

Ostadoše

Posadi ih

U krilo majčinsko

Priču što je mnogi

Zaboraviše

Ponovo im ispričaj

Da je sadašnjost

Bez prošlosti slijepa

Da bez poštenja

Budućnosti nema

Da je dom gnijezdo

U kojem ljubav i dobrota

Život rađaju

Da ljube svoje

I tuđe poštuju

Svjetla obraza

I čista srca

Svijetom hodaju

Da i oni

Kao djedovi njihovi

Od stoljeća sedmog

Za navijek

U svome i na svome

Cvatu rađaju i traju.

 

Danica Lebinac:

Hvala ti Sunce

 

Kakav mir u sobi!

Kakva tišina!

Samo Sunce kroz prozor,

Vrišti svojom svjetlošću

Izaziva, zove, nudi život...

Ova postojanost u sobi

Nameće se mirnoćom,

Evo ustajem, krećem,

Ne mogu se oduprijeti

Pozivu sunčevih zraka.

Svjetlost je prejaka,

Ubija monotoniju i

                                                        Pokreće život u venama.                                                       

Da, moram uzeti koricu kruha,

Pokrenutu umrtvljeni duh.

Evo me Sunce dolazim!

Zagrli me toplinom svojom

I hvala ti na energiji

Kojom život pokrećeš.

 

Kornelija Fešiš:

                            

ČEŽNJA

 

U  noćima punog mjeseca

U tajanstvenim sjenkama

I srebrno-plavim stazama

Na rubovima praznog kreveta

ČEŽNJA

 

U nevinoj želji za tvojim dodirom

U skrivenom bljesku oka

U izdašnim tvojim usnama

U pustim danima bez poljupca

ČEŽNJA

 

U dugim osamljenim noćima

U preranim buđenjima bez ptica

U treptaju davno zaboravljenom

U mirisu tvoje košulje

ČEŽNJA

 

Ah, pa  Ti možda i ne slutiš

Tu želju slučajnog susreta

I možda ćemo tako ostati sami

U pustim danima što odlaze u

ČEŽNJI 

 

Helena Sabo:

   KALEŽ LJUBAVI

 
Kada izgovorim da kiša valja riječi 
      kroz daljinu 
       ti otvor i utore 
       u prekljetki srčanoj. 
 
Pusti da kapi koje će pasti 
uskoro napune prostore 
u koje si davno zaključao
mojih osjećaja tragove. 
      Zgrabi taj tren 
Život je kratak čekati neće, 
jedan nam je namijenjen. 
 
Balzamirani u svojim kovčezima 
slušamo kako kiša valja priliku. 
  U neposrednom presretanju 
       Između nas dvoje 
         munje paraju nebo, 
          pucaju stijene,
           procjep ostao suh! 
 
Gdje je to svijetlo nade 
koje sam jednom vidjela u tvom pogledu, 
kalež tvoje ljubavi vrhom pretopljen, 
    nasmješen mojim usnama? 
 
     Surov je svijet. 
Mumije čuvaju tajne. 
Kiše valjaju svjetla u daljini. 
    Upleteni u suhi procjep, 
balzamirani u svojim kovčezima, 
    osuđeni bez tekućine 
   ne marimo da mogli smo 
   do besvjesti piti 
   jer kalež je bio namijenjen 
našim usnama. 
 
 
Moneta Barukčić:
 
Ako vidiš da na stubištu sjedim sama
 

Ako vidiš da na stubištu sjedim sama nije to zbog tebe


Ako vidiš da na stubištu sjedim sama i vjetar mi mrsi kose
 ja samo razmišljam o životu.


Ako vidiš da na stubištu sjedim sama dok kapi padaju niz obraze ove
to ja kiši dopuštam da me umije...


Ako vidiš da na stubištu sjedim sa bilježnicom u ruci tada
znaj pišem tebi pismo za oproštaj.

 

Ankica Aladić:

KUTIJA SNOVA

U kutiji snova zatvorena,
sanjam neke bolje dane.
U kutiji želja snivam ljubav,
da s novim jutrom svane.

Puštam sunce da uvuče
svoje zrake kroz prozor nade,
da noć će biti topla,
snena,dodirom ovijena,
mirisima ljubavi opijena,
znojem žudnje ovlažena.

Sanjam, žudim, volim..

u kutiji snova zatvorena.

 

Vlasta Sumarev:

Starenje

 

Pod neprobojnom kožom

Minulih tokova rijeka

I divljih pritoka

Pulsira samo jedna misao

Suvisla

Kako preživjeti

I ostati zaljubljen

U sve te mozgovne

Patvorine

Koje prate me

Umjesto nježnosti

Jagodica

Tvojih dlanova

Na kojima sam osjećala

Prstohvate poklonjenih

Milovanja

Dok si mazio moje naborane

Ozbiljnosti

I brige

Kako ostariti

A ostati

Zajedno

 

Reza Stanković:

Zaljubljena žena

 

Obući ću noćas

haljinu od tila,

samo da bih tebi

najljepša bila.

 

Dahom ću ti svojim

obraze cjelivati,

suzu s lica brisati,

cijela se darivati.

 

Kad ostanu samo

niti sjećanja,

ti pospi pepeo

po našim stazama.

 

Pusti da ljubav

u grudima spava.

Ne budi jutra snena.

Al' pusti mi,

barem noćas,

u naručju tvome

da budem

umiljata, nježna,

samo tvoja

zaljubljena žena...

 

 Zdravko Kokanović:

 Boja indigo
 

     Boja indigo  negdje

       na kraju        pjesme,

 zadnji stih             nema

   nikakve                veze sa

 glavnim                   likom i

ljepotom                    divlje

     guske,                   rekao sam,

   pokušaj                  pisanja

      preliva               ljubav

     u oblake           i mjesec,

povezane           sa očima

  koje su        plakale usred

    noći,       zbog bola srca,

 indigo       boje neba,

  ali ne       dignuti glavu i

 vidjeti        nebo je grijeh

   protiv        svoje duše.

    Otvori         prozor,

pusti sunce         da posuši

buđ sa zidova        tvoje

     zatvorenosti,       čin

samopoštovanja:

vilim te i ti voliš       ptice,

   oboje volimo        ptice,

čvrsto držeći        ruke

     nade, ne      zaboravimo

pogledati       nebo boje

                    indigo. 

 

Vedran Strmečki:

Dubina

 

 

Miris jeseni  noć šapuće.

Uvelim liščem pod koracima

uzdasima potvrđujem ritam.

Mjesečev prah

niz lice tvoje slijeva

sumrak što minute otima,

otvarajući pejzaž neostvarenog maštanja.

Izgovore ću tražiti

krijući se ispod mjeseca

pokušavajući te dublje sanjati.

 Dahom sipati osjećaje

prikupljene danas,

skrivene pod kožom duše

pokloniti ih tebi.

Stari vjetar

niz ramena se obrušava

stvarajući titraje kompozicije

kojom te dodirujem.

Uspavan melodijom

pratim nastajanje zvijezda

zaokupljen mislima

mogu li te bolje voljeti. 

 

Ivo Mijatović:

ČEKANJE

 

Od kako sam rođen uvijek nešto čekam.

Prvo sam čekao da odrastem,

potom da bratu okrati košulja

ili otijesne cipele.

Zatim sam čekao vlak,

eventualno autobus.

 

Ako mi se nije čekalo,

izašao bih na cestu pružio prst,

i onda bih čekao nekoga

tko bi me povezao.

Da ne čekam, kupio sam auto.

Sad čekam na benzinskoj

da natočim gorivo.

 

Jedino mjesto gdje nisam čekao,

njeno je srce.

Uzela je moje, stavila u svoje

i rekla; „Ovdje nema čekanja,

ovdje si uvijek prvi na redu…“

 

Sad čekam naše trenutke. 

 

Mile Lisica: 

KOLIKO JE LJUBAVI TEBE STVARALO

  

Koliko lepote tvojih predaka je utrošeno na tebe
Kada te ne mogu uporediti ni sa jednim cvetom

 

Koliko je najlepše muzike celog univerzuma utkano u tvoj glas
Kada ne mogu naći instrument da bude blizu boji glasa tvog

 

Koliko je zvezda u tvojim očima nastanjeno
Kada je nebo zvezdano samo ako ti gledaš u njega

 

Koliko te je to ljubavi stvaralo
Kada u meni samo pomisao na tebe pomera planine

 

Koliko
Koliko 

 

Marija Ivoš:

ČEKAM SNENO


U još jednom danu
u još jednom dlanu
potonule ptice plave.
 
Zapjenjeni vali
rastrgali sve su
što se k njima penje
bez uzdaha strasti.
 
Vrh jednoga vala
zažarena željom
bludnih sanja
čekam sneno,
čekam meko
da utonem u dlanove
svoga ribara,
da utonem u valove
svoga vala.
 
Ja sam
potonula ptica plava..
 
 
Ognjenka Kalajdžić:

PROLJEĆE

 

Opet je namakla trešnja

Čipkanu haljinu bijelu

Nedaleko od nje breza

Smjestila se, kao na sijelu.

 

I ona obukla  haljinu

Od svjetlucavog brokata

Pa prkosi ponosnom jablanu

A on  samo vrhom mahata.

 

Kabadahija jedan teški

Pravi se da ništa ne vidi

A  ona se i dalje smiješi

Čipkom što s krajeva bridi.

 

Zatim  se ubrzo rastuži

Pa svoju čipku, u komadićima,

Zelenoj  travi  pruži.

 

Evica Kraljić:

 

GOSPODIN P

Gospodin P svakoga dana trošnim gumama svog prastarog

bicikla rezbari cestu od kuće do grada i nazad.

Gospodin P siđe s bicikla i pokušava

staračkim koracima sitnog veza hodati,

rastežući mislima pokidane niti nekih davnih ljubavi

kojima su kiše i vjetrovi odavno izlizali fasadu.

Cijeli život gospodina P nataložen je u tom biciklu.

Nizovi godina utkani su na teško pokretnim

pedalama kojih njegove stare noge sve teže okreću.

Često mi srcem zadrhte skrivene suze

dok promatram kako gospodin P nenametljivo

spušta svoj staklasti pogled na izloge trgovina

iz kojih izlaze zamamni mirisi svježe pečenog kruha.

Ali on ne čezne za svježim kruhom jer u džepovima

njegovog starog kaputa nema ništa osim tunela za vjetrove.

Ipak gospodin P ulazi hrabro u pekaru, jer danas radi trgovkinja

kojoj je srce od zlata i on zna da će za njega biti

spreman komadić starog kruha neprodan jučer…

Na njegov drhtavi dlan žena u bijeloj kuti spušta

bogatstvo njegovog dnevnog menija.

Ne gleda u oči gospodinu P dok on naboranim osmijehom

nijemo zahvaljuje.

Na pragu pekare sudaramo se gospodin P i ja.

Vadim iz novčanika nešto zveckavih sitniša i jedan papirnati -

Evo gospodine P kupite si nešto - akcije su posvuda…

Njegov me pogled grli, ja sretna žurim k bankomatu.

Gospodin P nikad nije imao karticu za bankomat.

Njegov je život bankomat u kojem rijetki ubace

komadić svog skupocjenog osmjeha.

 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Imamo 480 gostiju i 4 članova online

PROGNOZA VREMENA

giweather joomla module

DRUŠTVENE MREŽE

FacebookMySpaceTwitterDiggDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksRedditNewsvineTechnoratiLinkedinRSS FeedPinterest
Pin It

Forthuber
Agencija za nekretnine
Brzi i pouzdani!
PCV i ALU stolarija, završni radovi u građevinarstvu