Postoje putovanja koja se mjere kilometrima. Postoje i ona koja se pamte po žuljevima, visokim temperaturama i dugim cestama.

Ali postoje i ona rijetka putovanja koja se ne mogu izmjeriti ničim od toga – jer se mjere ljudima, emocijama, susretima i dobrim djelima. Moje putovanje dugo 260 kilometara, od Dugog Sela do Osijeka, bilo je upravo takvo.

Krenula sam na put posvećen jednom posebnom čovjeku – Ivanu Medvedu, našem Medi. Čovjeku kojeg više nema među nama, ali čije su ime, osmijeh i dobrota tijekom ovih dana ponovno živjeli kroz stotine ljudi. Nisam željela da ovo bude samo hod. Željela sam da svaki kilometar nosi poruku, da svaki korak ima smisao i da uspomena na Medu učini nešto dobro za druge. Na putu sam upoznala i ponovno susrela nevjerojatne ljude. Neki su sa mnom hodali nekoliko kilometara, neki cijele dionice, a neki su nas dočekivali uz cestu, nudili vodu i hranu, pružali smještaj te otvarali vrata svojih domova i svojih srca. Bilo je i onih koji su nas pratili iz dana u dan, kao i ljudi koje nikada prije nisam upoznala, a koji su u samo nekoliko sati postali dio naše priče. Posebno mjesto u tom putovanju za mene ima Valpovo. 

Tamo sam bila smještena kod obitelji Andonovski, kojoj od srca zahvaljujem na gostoprimstvu, toplini i pažnji. U njihovu domu osjećala sam se kao princeza. No, Valpovo neću pamtiti samo po odmoru i predahu nakon brojnih prijeđenih kilometara, nego prije svega po osjećaju da je ova priča u tom trenutku već odavno prerasla mene, moje prijatelje i naš početni plan. Postala je priča zajednice. Ljudi su dolazili, raspitivali se, pružali podršku i pokazivali da razumiju zašto hodamo. U takvim trenucima umor postaje manje važan. Shvatite da niste sami i da svaki korak po vrućini, svaka bol u nogama i svaki žulj imaju svoj razlog i smisao. Teško je riječima opisati i osjećaj dok smo se približavali Osijeku. Nakon svih prijeđenih kilometara, susreta, razgovora, smijeha, suza i trenutaka u kojima sam se pitala mogu li još, pred nama je bio cilj. Ali pravi cilj nikada nije bio samo stići u Osijek. Pravi cilj bio je pomoći. Prikupljeno 16.040,71 eura.

Početni cilj humanitarne akcije bio je prikupiti 10.000 eura. Zahvaljujući velikom broju ljudi koji su prepoznali njezinu poruku, na kraju je prikupljeno čak 16.040,71 eura – više od šest tisuća eura iznad prvotno postavljenog cilja. Ta brojka nije samo iznos na računu. Iza nje stoje stotine ljudi i njihove odluke da pomognu. Tri eura, pet, deset ili dvadeset – svaka je donacija bila važna. Jednako kao i svaka podijeljena objava, svaki prijeđeni kilometar, ponuđena čaša vode, smještaj, riječ podrške ili jednostavno: „Tu sam.“ Prikupljena sredstva usmjerena su onima kojima su bila namijenjena: Zavodu za nefrologiju KBC-a Osijek, Udruzi obitelji djece s autizmom DAR, Mateju Bakoti dječaku koji boluje od spinalne mišićne atrofije tipa 1, te Izviđačkom klubu Javor.

I upravo je to najljepši završetak cijele priče.
Od uspomene na jednog čovjeka kojeg smo izgubili nastala je priča koja je okupila mnoge i pomogla drugima.
Medo možda više nije mogao hodati s nama, ali njegovo ime jest.
Hodalo je kroz Dugo Selo, Vrbovec, Križevce, Starigrad, Đurđevac, Podravske Sesvete, Viroviticu, Slatinu, Čađavicu, Donji Miholjac i Valpovo, sve do Osijeka. Još važnije, hodalo je kroz ljude – kroz njihove domove, osmijehe, zagrljaje i otvorena srca.
Danas, kada pogledam iza sebe, ne sjećam se prvo vrućine, umora ni težine prijeđenih kilometara.

Sjećam se ljudi.
Sjećam se onih koji su hodali rame uz rame sa mnom. Onih koji su nas čekali uz cestu i dočekivali na kraju dionica. Onih koji su nam otvorili vrata svojih domova. Organizacijskog tima koji je cijelo vrijeme bio uz mene. Moje obitelji koja je ovo putovanje nosila zajedno sa mnom.
Sjećam se svakog donatora i volontera, svakog medija koji je prenio našu priču i svakoga tko je barem na trenutak pomislio: „Mogu pomoći.“
Zato ovo nije samo priča o 260 kilometara.
Ovo je priča o tome koliko daleko možemo stići kada hodamo zajedno.
Jedan je put završio, ali ono zbog čega smo krenuli – ljubav, sjećanje, zajedništvo i pomaganje drugima – ostaje.

Za Medu.
Za sve kojima je pomoć potrebna.
I za sve dobre ljude koji su pokazali da jedno malo „mogu pomoći“ može učiniti nešto veliko.

Od srca – hvala vam svima.

Klementina Batinić

humanitarna akcija „Ispod neba – Ivan Medved Medo“