U krugu obitelji i prijatelja nedavno je svoj 80. rođendan proslavio Ivan Dandić- Cimba.
Cijeli svoj životni vijek proživio je u Belišću i tako postao njegovom legendom i svjedokom većeg dijela njegove 142 godišnje povijesti.
-Četrdeset rođaka sudjelovalo je u proslavi mog osamdesetog rođendana, a potegnuli su iz Minhena, Ljubljane, Petrinje, Zadra, Zagreba, Bosne… zahvalan im je Ivan
-Ponosan sam na svoja dva sina i svojih sedam unuka, koji su svi redom uspješni. Jedan od njih radi kao arhitekt u Splitu, drugi predaje glazbenu umjetnost u Zagreb. Neki su još na školovanju na fakultetu, a jedan je u sedmom razredu osnovne škole…i oni su se bavili sportom dok su im to obveze dopuštale i to rukometom, atletikom i nogometom. Bili su tu i kumovi, nećaci…bilo je veselo.
Proslavu smo organizirali u restoranu, ja sam preuzeo na sebe dogovaranje jela i pića, a supruga Marija s dvoje predivne snahe je organizirala kolače i sve druge pripreme, koje su rezultirale proslavom za pamćenje.
Bila je to prigoda de se prisjeti ključnih trenutaka u dugom i zanimljivom životu.
Belišće kao jedina konstanta
-Rođen sam u Belišću, kao šesto dijete u obitelji, u 50. godini svoga oca koji je već sa 63. godine umro kao umirovljenik u invalidskoj mirovini. Teško smo živjeli, ali to siromaštvo je značajno utjecalo na moje životne nazore i odabire, započinje svoju priču ovaj vitalni umirovljenik.
– Bili smo siromašni, otac je bio drvosječa, a u obitelji puno gladnih usta koje je trebalo nahraniti. Živjeli smo skromno, ali pošteno, a tako smo i odgajani. Krenuo sam u osnovnu školu Ivo Marinković, koja je tada bila u zgradi koja i danas postoji, ali je u njoj sasvim drugi sadržaj. U međuvremenu je bila i omladinski dom, poslovni prostor, a sada restoran. U starijim razredima smo preselili u sadašnju industrijsku školu, pa u zgradu koja se sada rekonstruira i nadograđuje, prisjeća se.
Školovanje sam nastavio u Industrijskoj školi i zaposlio se u Kombinatu, gdje sam devet godina radio u Tvornici strojeva. Sjećam se, bila je to 1971. godina, provodila se privredna reforma. Došlo je do viška radnika, i nisam bio zadovoljan ni plaćom, ni uvjetima rada, ni položajem, Naime, nismo dobivali otkaze, bili smo na platnom spisku, ali se nije vodilo da radimo. Takva je bila politika, tada! Mnogi su tada otišli u Njemačku, trbuhom za kruhom, a ja nisam htio. Bilo je to prvo iskušenje, ali ostao sam vjeran Belišću, i nije mi žao.
Gluma, nogomet i rukomet
Kao mlad sam se uključio u rad društvenih sekcija koje su tada postojale u Belišću. U Amaterskom kazalištu, koje je tada vodio Dragutin Gibičar, počeo sam glumiti i odglumio nekoliko uloga u predstavama, a između ostalih, još u osmom razredu osnovne škole, partnerica mi je bila i Angela Alijević, školska kolegica iz iste generacije. Gibičar, i Fabijan Šovagović koji se povremeno uključio u rad s nama vidjeli su u meni ozbiljan talent, ali nakon dvije godine glume – priklonio sam se sportu. Gluma mi je bila monotona. Dugo je trajalo to s probama dok nismo doživjeli prava uzbuđenja na predstavama.
Iskazao sam, prema tvrdnjama trenera i obećavajući talent za nogomet koji sam počeo trenirati s juniorima NK Belišća, ali ozljeda koljena usmjerila me prema rukometu. Sport je donosio više uzbuđenja, na treninzima i nastupima svake nedjelja, putovanja…

I, rukomet mi je donio pravu sportsku afirmaciju. Dvadeset godina sam aktivno igrao rukomet. Bio sam proglašavan i najboljim sportašem regije, 1971. godine kad smo ušli u jedinstvenu hrvatsku ligu i putovali u Zadar, Dubrovnik i druge zanimljive gradove u Hrvatskoj… prisjeća se svoje sportske karijere koja je potrajala desetljećima, jer je nakon igračkih dana ostao u rukometu kao sudac pa i kontrolor suđenja. Mnogi su me zvali da sportsku karijeru nastavim kod njih, ali mi je Belišće priraslo srcu i nisam ga napuštao.
Od Mjesnog odbora Belišće do grada, od Energetike do Kombela
U Belišću je našao okruženje za miran, obiteljski život i sudjelovao u razvoju lokalne zajednice i dobro pamti sve razvojne etape.
-Moj voljeni grad, najprije je bio Mjesni odbor, potom Općina, a zahvaljujući pokojnom direktoru Luliću, koji se za to pobrinuo, postao i grad.
-U međuvremenu sam, nakon strojo-bravarskog zanata završio Kemijsko-tehnološku školu, zaposlio se u Energetici Kombinata Belišća i radio na vodama punih devetnaest godina. Kad nam se dogodio rat, uključio sam se u Narodnu zaštitu i postao njenim zapovjednikom. Bila su to turbulentna vremena u kojima su uslijedila teška stradanja, a u ratni sukob su se umiješale i snage UMPROFOR-a, a Kombinat je ostao bez prave zaštite.
U vrijeme kada su Belišće, a osobito proizvodni kapaciteti Kombinata Belišće bili napadani i zapaljivim bombama, izgorjela je upravna zgrada, Tada sam, u razgovoru s direktorom Lulićem, ustvrdio da bismo zgradu spasili da smo imali svoju službu zaštite i na vrijeme intervenirali. Taj je razgovor bio začetak organizacije Službe zaštite Kombinata u kojoj sam kao rukovoditelj, angažirao 125 zaštitara s dugim cijevima i pripadajućom opremom i tako smo dali svoj poseban doprinos očuvanju Kombinata.
Nakon rata, imao sam još jednu važnu funkciju u društvenom razvoju Belišća, prisjeća se.
-Kada se Belišće izdvojilo iz Općine Valpovo i osamostalilo kao općina, osnovano je Komunalno poduzeće, a ja sam bio postavljen za njegovog prvog direktora. Ja sam mu dao ime „Kombel“ te uspostavio sve funkcije komunalnog poduzeća koje je, pod mojim rukovođenjem, već nakon dvije godine Belišću priskrbilo povelju za najuređeniji grad u Hrvatskoj. Imao sam jako dobre suradnike u obitelji Fuderer koji su mi jako puno pomogli u tom ostavrenju. To je potrajalo punih trinaest godina, kada sam nakon 61 godine, otišao u zasluženu mirovinu.
I tako, sada već dvadesetu godinu Ivan Dandić – Cimba uživa u mirovini, a zahvaljujući genima i sportskom životu i fizički i mentalno u izvrsnoj kondiciji, živi mirnim umirovljeničkim životom, ponosan na svoje Belišće u čijoj je povijesti osigurao zapaženu ulogu. Ponosan je na to što još uvijek „štije svoju bašću“, voli pecanje i redovno prati domaće utakmice NK Belišće.
1 komentar
Pavo Milekić
Jako lijepo. Ivane sretan rođendan, želim ti puno zdravlja i veselja.
Ostavi komentar